Podsjetnik na ljubav

Dana 8. juna 2019. 12:39
Vani vrućina, pripeklo ovih dana, a ja u našoj praznoj kafani zadrijemo i glava klonula na šank. Odjednom se otvoriše vrata i uđoše dva lika. Lijeno podignem glavu i prepoznadoh prijatelja Macu (Dragana Macanovića) u društvu meni potpuno nepoznatog čovjeka. Maca mi ga predstavi: “Ovo je Goran Sarić iz Mostara koji će nam ispričati jednu zanimljivu priču.“ Naručiše po čašu hladnog soka i priča krenu:

Možete li, danas, (ne samo) u ovakvom Mostaru, zamisliti sahranu koja traje pet sati, a da na nju izađu svi građani, i vjernici i ateisti, praćenu zvonjavom svih crkava, i učenjem hodže, sa minareta? Ja, priznaću, ne mogu. Takvih velikih ljudi, koje svi volimo, više kao da nema. Ili ih, ipak, ima, ali ih mi nadrkani i posvađani, ne vidimo i(ili) ne priznajemo?

A nije uvijek bilo tako. Takvu jednu sahranu, na koju je izišao cijeli jedan grad, uz muziku zvona i glas mujezina, imao je, prije manje od sto godina, jedan nesretni, a silno voljeni pjesnik.

Aleksa Šantić, i njegov Mostar.

Pa da krenemo. I to malo drugačije. Da jednom, u prikazu lirske monografije “Aleksa – podsjetnik na ljubav”, pisca i novinara Miše Marića, krenemo od kraja. Od završne rečenice u priči “Jedna suza”. Ona govori o Aleksinoj posljednjoj velikoj ljubavi, lijepoj i vižljastoj trgovačkoj kćerci Zorki Šola. Govoreći o Aleksinom posljednjem ispraćaju Marić ispisuje nadahnute retke:

“Poslije Zorke Šoline pjesnik ljubavi nikad više nije ljubio. Umro je 2. februara 1924. Mostar je utihnuo, ogrnuo crnu pelerinu. Ispratio ga kao jedna porodica. S odra su ga odnijeli članovi ‘Gusala’ i ‘Hrvoja’. Posmrtna povorka je išla gradom pet sati u mrzloj tišini. Čak je i bura utihnula. Samo bat koraka i zvôn zvona s tornja pravoslavne crkve…Kad je povorka pošla Cernicom, s minareta Cerničke džamije oglasio se mujezin. Proučio je pjesniku oproštajnu molitvu.”

I cijela ova monografija, objavljena u povodu 150-e godišnjice rođenja velikog pjesnika, je takva: tečna i tačna, nadahnuta, lirskim jezikom pisana… U njoj se, osim tri Marićeve priče o velikim Aleksinim ljubavima – Anki, Zorki i Emini – koji čine okosnicu knjige, nalaze i Šantićevim djelom inspirisani tekstovi Pere Zubca, Tina Ujevića, Skendera Kulenovića, Miloša Cnjanskog i Stevana Raičkovića. Od pjesnikâ – pjesniku!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Uz izbor Šantićevih pjesama, Mišo Marić nas, dakle, “časti” i njegovim, na stvarnim događajima i ličnostima, zasnovanim pripovijetkama o Aleksinim ljubavima. Ostvarenim (Anka Tomlinović i Zorka Šola) i onom platonskom, a zacijelo najčuvenijom: prema Emini, kćerci uglednog mostarskog imama i hafiza Saliha Sefića.

Je, kad je Aleksin zadivljen pogled pao na “njene pleći puste”, Emina bješe još neprocvali djevojčurak. Ali kakav! Sretali su se često, na sokaku, no nema nijednog dokaza da joj je pjesnik, pun skrupula i prema njenom ocu, ali i prema Čaršiji, ikada uputio otvoren pogled, a kamoli nazvao selam. A kako ga je lijepo izmaštao!

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste;
Zamirisa kosa, ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi.

Ovaj je Marićev Podsjetnik na ljubav po mnogo čemu neobičan. Građi koju je on ovdje sa mnogo strasti obradio, “pravi” bi književni kritičar zacijelo prišao drugačije. “Objektivnije”. “Distanciranije.” Nanizao mnoštvo podataka, opisao širi kontekst, napravio drugačiji izbor, i to služeći se učenim, književnoteorijskim jezikom… I, vjerovatno, napisao strašno dosadnu knjigu!

Mi, obični smrtnici, možemo biti samo sretni što Marićev književni damar naprosto nije mogao drugačije. I u sopstvenim tekstovima, ali i u Šantićevim, koje je odabrao, Mišo Marić gradi knjigu koja diše” Aleksinim Mostarom na razmeđi vjekova.

Knjigu “zatvara” kratak, ali nadahnut pogovor Gradimira Gojera, koji ovo djelo, ne bez razloga, mada možda malo nezgrapno, naziva “Repetitorij Šantićorum”.

I kao da sve to nije dovoljno, izdavač, Dječija knjiga iz Sarajeva, se potrudio da uz ovo izdanje ide i cd sa petnaest njegovih pjesama u izvođenju Himze Polovine, Dragana Stojnića, Jadranke Stojaković, Dražena Žerića Žere…

Na kraju, nekoliko anegdota iz Aleksinog života, koje će nam još bolje pojasniti kakav je to čovjek bio, i čime je zaslužio onakav posljednji ispraćaj

Primjer prvi: čuvenu pjesmu “Ostajte ovdje” Šantić je posvetio mostarskim muslimanima, koji su se 1878. godine, u strahu od austrougarskog zuluma, masovno iseljavali u Tursku.

Idemo dalje: kupivši novu kuću, Aleksa naređuje majstorima da zazidaju dva prozora koja gledaju na komšijsku, muslimansku avliju, da ne bi slučajnim pogledima uznemiravao tamošnju žensku čeljad!

Ili ovo: teško bolestan, pjesnik moli zeta, pisca Svetu Ćorovića, da mu posudi nešto para i odnese ih nekoj muslimanskoj porodici čija se ćerka tih dana udaje. “Ti znaš kakva su oni sirotinja. Treba im pomoći. I, molim te, ne navodi moje ime,” izgovara brižni hasta.

A o Aleksinoj ogromnoj popularnosti u “čaršiji” možda najbolje svjedoči odgovor koji je uputio velikom pjesniku Milošu Crnjanskom, kad ga je ovaj upitao na koju adresu da mu pošalje njegovu novu zbirku, “Lirika Itake”: “Napišite samo: ‘Za Aleksu Šatnića, Mostar’, naći će me.”

I tu je ovoj priči kraj. Popiše sok do kraja i krenuše. Maca se vrati i pita koliko je dužan. „Kuća časti“ velim ja, a tebi dragi Maca hvala što dovede ovog gosta u Kafanu.

S vrata Goran još dobaci: „Na kraju stavi bar jednu Aleksinu pjesmu. Neka to bude JEDNA SUZA. Sva k'o biserima, posuta „krvavim“ humskim granatima (šipcima).

 

DVA DANA KASNIJE STIŽE MI MEIL OD MACE:

Uvijek iz ove naše kafane izadjem p’jan ko treska, a kapi alkohola popio nisam.
Samo se Zlajinim sokovima zalivam, kazem Goranu, prekidajući šutnju dok koračamo Bulevarom prema Novoj stanici. Željezničkoj.
Je, al’ nisu to obični sokovi, veli Goran, kod njega su ti samo prirodni, negazirani, cijedjeni iz duše.
A, oni hvataju, buraz, poslije par gutljaja. Pa si učas p’jan od lijepih sjećanja.
I opet šutnja. Duboka i nijema.
Samo još mermerni koraci zvone pustim staničkim hodnicima.
Ruka teška u pozdrav se diže.
Goran ode na peron prvi, a ja na dugi.
Dok čekam da mi voz poleti, čini mi se da čujem nekoga iz daljine kako viče,
zemljaci, ljudi, dokle ćete, dokle…ostajte ovde..sunce će..
A, uvijek u kafani, kuća časti.
E, nećeš više Zlaja, zapisuj, od danas pijemo “na teku”.

Maca

Upravo naplatih, napisah, zapisah i prepisah, ali teka je i dalje prazna.
Zlaja

Advertisements
Objavljeno Uncategorized | 4 komentara

Maca sa Orijenta

Dragi Zlaja,
neka vam ljeto bude dugo i toplo…
Puno bliskih i istočnih pozdrava sa Orijenta.
Maca

Hvala Ti Dragane i u svoje i u ime gostiju kafane, ima ih, ima.
Ti napisao, ja upakirao pa narod neka čita i gleda.

Ovaj tekst mi poslao Maca meilom.
Gdje mu je mjesto nego u Kafani.

Objavljeno Uncategorized | Komentariši

Nisvet Smailagić adresir'o taman za našu Kafanu

Boli mene u gaćama…

U toj godini je Banjaluka imala gradonačelnika, Birgermajstera, toga i toga ali mu Austrijska vlast i domaća gospoda zamjeriše da je protiv Monarhije pa da neće da govori a ni da uči Njemački jezik. Dojadile primjedbe Birgermajsteru te ti on jedne nedelje skupi familiju i sjedne u bašću hotela Palas. U bašći su već sjedili austriski oficiri, birokratija i banjalučka domaća elita. U tome Birgermajster glasno zovne konobara i naruči, (jedna od varijanti)
Her Ober,
…meni dunkel Kafe, majne Frau Vaser zem-zem zade,
za Maksume zvajer Limunade…

Provirih, kafana prazna, reko ja ću ući pa makar i na Zid a znajući da je u Staru i u ovu kafanu znao ući i po koji arhitekt, velim naručitću morfološko metafizički, razumjeće me…

…tih godina imadoh sreću da me kao osiguranika kase umjetnika Njemačke pošalju u Švarcvald-kliniku. A glavni doktor klinike Dr. „Siggi“ Wentz desetobojac Njemačke reprezentacije, bronza sa olimmpijade iz Los Anđelesa 1984. , pročitavši da sam i ja trrkao, samo dopisa da trrkam i dalje i da mu se javim za četiri sedmice. U sali za vježbanje, glumice, modeli, pevaljke i to ovdje ide uz muziku i one velike lopte…ja dam primjedbu da je ritam prebrz za mene a i da bi dobro bilo pošto nas ima sa svih strana da svako jutro puste muziku iz rodnog kraja nekog od nas pacijenata. Doktori odmah pristadoše jer to se kod njih ovdje zove, inovacija, projekat i piše im se u radnu biografiju.Helem odrede mena, kao da ja odaberem muziku za slijedeće jutro i to jutro krenemo mi vježbati a sa razglasa poče odzvanjati „Poljem se širi miris ljiljana“ i Halid…jaa kad glumice i oni modeli krenuše guzlat uz dignute ruke i dva naprijed jedan nazad…otkud znaju? najvjerovatnije naučili kada ih južnjaci iz džemata, opštine ili veležupe pozovu na sijelo, modernije rečeno party. Samo mi poznati vajar Herr Knaff dobaci,

-đe me nađe Grofe. Obožavam ća-ća-ća…
a sutra me nazva ambasador iz Bona, puče exelencija od smijeha što ja pusti Halida u sred Švarcvalda i Švarcvald klinike.

Otpuste me opravljenog sa LWS-sindromom uz preporuku Dr. Siggija da samo trrkam i naučim živiti uz bol…evo i danas imam sindrom, nemam bola a trrkam 18 godina aktivno…i to kao senior oprave…Što god više stariš sve si sporiji a sve duže trrkaš. Pa tako u polumaratonu dosadi krajolik pa počneš i pjevati, ono za sebe tiho poistihare…ojkača, pa kao kad biješ u saz a šargiju kucaš, sevdalinka, turbo neznam. Prošle sam godine u Sarajevu istrčao „Prvu trku za Dženana“. A onda u dresu sa Dženanove trke uz Davorov bedž istrčim na „Badenskom maratonu“, polumaraton, iz kaprica. I redaju se trke ovdje, ja trrkam a kad trrkam i pjevam, oduži se. U zadnje vrijeme mi nenkako najvise odgovara ova nova,

„Boli mene u gaćama Čiča
eno sluša rDagana oČvića“.

U Mostaru okrenem jedno jutro sa Greta-nburga pa preko Carinskog mosta, lijevo, uletim na Rondo jer imadoh namjeru na Partizansko groblje. Na meni dres francuski, žute se ljiljani, što su anžuanski šta se to koga smatra…Od dosta ulica sa Rondoa jedna veže Partizanskom, koja neznam, pa kulturno priupitah grupu, ne znajući da pred kafićem sjede latini. A i po čemu bih trebao znati…? Jedan mi ljutito reče da ovdje nema nikakvog Partizanskog groblja, našta ja samo dodadoh,
-…nema ali u qurzu,
i u džepu stisnem sprej za hrvatske kerove ako tko krene trrkat iza mene, neka ga…može zatrebati. Napamtio sam sam ja. U demokracijia, kada trrkaš pa ako iza tebe poleti kakav ker, imaš mu pravo sasuti sve u oči. Zato i piše da je za kerove. A pravi ker i bez uzice, nikad i neće potrkati. Meni se u Banjaluci ono kada navratim njviše radovala jedna žuta kuja…ostali reže, keze se. Zato ja kad trrkam dole, imam Tri spreja.

U malo zaboravih. Našao sam ja Partizansko groblje u Mostaru. Dodirnuo kamenje rukom, nastavio trrkat nazad, miran pa opet preko Rondoa poluglasno,

„Pitala me je da li sam Hrvat imam li devojku
Volim li Rilkea, sve me je pitala
A na oknu su ko božićni zvončići moga
Detinjstva zvonile kapi
A noćna pesma tekla tihano niz donju
Mahalu“ (PZ)

-….kad sretneš Hanku, staru baku…na „Lijepim našim – Mostovima kultura“

(svaka sličnost sa bilo kim je nenamjerna)

Grof

Objavljeno Uncategorized | Komentariši

Macina čestitka za Novu 2019.

Slika | Objavljeno by | Komentariši

TVSA3 uspomena iz 1991.

Dragan je iskopao ovaj video, a ja ga obradio na svoj način.

MOJ DODATAK:
Prva pjesma je vrlo znakovita za taj trenutak, a onda se sve izokrenulo.

Objavljeno Uncategorized | Komentariši

Sarajevo u srcu

Objavljeno Uncategorized | Komentariši

Maca brzim iz Australije

Evo mene “brzim preko Bosne”…
Sretan Dan željezničara generaciji ZSTŠ 60/62. našem Zlaji i svoj dobroj željzničkoj raji…
Maca

Objavljeno Uncategorized | 1 komentar